Da li ste znali ?
Mojkovac je imao više stanovnika od Londona!
Crkvišta
Nekada davno, kada su putevi bili rijetkost, na Vaskrs su mnogi hodočasnici dolazili iz okoline Prijepolja(Srbija) na molitvu u manastir Dobrilovina. Oni su konačili u Prošćenskom mjestu Crkvišta, a ranom zorom bi se spuštali niz tarske stijene bosi do manastira. Preko rijeke Tare su prelazili mostom koji se nalazio u mjestu Kuline i danas postoje njegove ruševine, na njima je podignut viseći most koji povezuje Bjelojevine sa Dobrilovinom.
Mečija
lijeska
U šumama Prošćenskih planina raste jedan prirodni fenomen. Riječ je biljci mečija lijeska (Corylus colurna ) koja zapravo spada u žbunaste biljke (grmlje), ali nerijetko naraste kao drvo. Lijeske su rasprostranjene po planini i okolnim selima, ali najpoznatija je ona koja je skrivena na brdu Gradac. Rijetko je ko vjerovao u priču o njenom stablu od 1,2m prečnika i 470 godina starosti, koliko je izmjerio i utvrdio inženjer šumarstva Dragan Marković, čime je ona svrstana među najdeblje i najstarije primjerke ove vrste u svijetu.
Karaule sa
Prošćenskih planina
Rijeka Tara je u doba vladavine Otomanskog carstva Prošćenskim krajem bila granica sa Crnom Gorom. Turci su birali povoljna mjesta za postavljanje osmatračnica-karaula koji ih je u Prošćenju bilo nekoliko, ali danas ima veoma malo trgovina ovih građevina (jedna je od njih ruševina karaule iznad sela Gostilovine). Podignute su prisilnim radom seljaka 1906 godine, a nekliko godina kasnije (1912 godine) su zapaljene od strane Crnogoraca, sve osim jedne u selu Slatini koja je bila pretvorena u školu.
Svatovsko
groblje
Oni koji prošetaju Bjelasicom naići će i na mjesto koje se zove Svatovsko groblje. Ova priča predstavlja I jedno od najtužnijih ovdašnjih legendi koje se mogu čuti, a koju svako koji jednom posjetio ovaj predio zna. “Jednom su, u ta davna vremena, preko Bjelasice krenuli svatovi od Mojkovca za mladu. U povratku ih je srelo jako nevrijeme. Mećava I oluja ih je tu zamela. Na tom mjestu su se I svatovi smrzli. A danas, na tom istom mjestu, postoje kamene ploće koje podsjećaju na grobove. Tako se I taj prevoj Bjelasice zove Svatovsko groblje. Taj prevoj je karakterističan I po tome sto na tom mjestu stalno duvaju vjetrovi, kako zimi tako I ljeti.ko tuda prođe vidjeće da tu trava nikad ne raste. I da je tu vječiti kamen. Tako da to razbacano kamenje na prevoju nalik na grobove zapravo podsjeća na smrt svatova”.
Đavolje
lazi
U kanjonu Tare, mjestu koje se nalazi na samom ušću Tare u kanjon, u podnožju Crnih Poda, nalazi se mjesto zvano “đavolje lazi”. Na tom mjestu lijeva I desna obala Tare blizu su jedna drugoj da bi lak momak mogao preskočiti iz koraka. Na tom tjesnacu kanjona korito Tare je duboko poviše od desetinu metara, da strah hvata prolaznika pri pomisli da mora preko njega mostiti. No, na ovom mjestu koje se zove Đavolje lazi, ljudi koji su morali prelaziti sa jedne na drugu obalu, iz nužde naravno, brvnima ili taskom, činili su to pod velikim strahom. Prelazak su najčešće vršili u Tursko doba, odlazeći u hajdučiju I zbog drugih neophodnih poslova kad strah od Tare I mosta na njoj nijesu mogla odložiti na miru prlaznika. Đavolje lazi su služili kao prelaz komitima održavajući vezu sa komitima sa druge strane Tare, gdje su se po najmanje bojali od neprijatelja. Ovaj most preskok, bio je nekoliko navrata, jedini prelaz preko Tare u toku II svjetskog rata za partizanske jedinice. Đavolje lazi, po pričanju zovu se što su, navodno , na ovom tjesnancu, vrlo često, priviđani stvorovi, u vidu kože, koje su s lakoćom uz krikove preskakali s jedne na drugu stranu obale, nekada preko brvna (mostike). To su radili naročito ako je bilo prolaznika putem koji vodi Bjelojevina prema Prošćenju ili obrtnu. Ta priviđenja su imitirala kozu, pentrala se na zadnje noge I skakala u vis I djelovala zastrašujuće na onoga koji ih je gledao. Te vragolije se nijesu dešavala u toku dana. Po tome se, kaže narodna priča, ovo mjesto I zove đavolje lazi.
Legenda o
Zabojskom jezeru
LEGENDE O MRKOM KRŠU
Pećina u Mrkom kršu po vjerovanju bila je riznica blaga Uroša I Nemanjića
Znatiželjnici, pustolovi i zanesenjaci, ozbiljni istraživači prošlosti i turisti koji posjete ostatke starog Brskova i misterioznu stijenu Mrki krš, desetak kilometara udaljenu od Mojkovca, po vjerovanju, ulaze u kraljevsku riznicu Nemanjića. U Mrkom kršu se, po legendi, i dan-danas nalazi netaknuto basnoslovno blago, koje su u zlatnim godinama Brskova srednjovjekovnog grada-trga i bogatog rudnika srebra i zlata, nagomilali slavni kraljevi.
Tajnu kraljevskog blaga, za kojim i dan-danas povremeno tragaju nepopravljivi lovci na zakopano bogatstvo, već vjekovima ljubomorno čuva Mrki krš, usamljena tamna stijena neobičnog oblika, što izranja iz šume u podnožju Mučnice, sjevernog vrha Bjelasice.
Iz nekog misterioznog razloga, dio tog bogatstva, u zlatu i srebru, po legendi, dobro su skrivali u jednoj teško dostupnoj i rukom majstora dorađenoj pećini u Mrkom kršu. Kako legenda dalje kaže, ispred pećine je uvijek stajao čuvar u oklopu, koji se, i ne dočekavši gospodara, okamenio i još uvijek tu stoji. Legenda ne govori o razlozima zbog kojih su Nemanjići otišli bez blaga.
Blago nikad nije pronađeno. Legenda kaže da kada se umiri priroda, u dubini pećine se čuje zveket blaga.
Ko bi još odolio, a da ne uđe u legendarnu kraljevsku riznicu?
Kapija želja
Vilina voda - poznata u narodu kao „sveta voda“ kod koje dolaze nerotkinje
Na južnoj strani Mučnice, jednog od sjevernih vrhova Bjelasice, ima jedan poseban izvor. On, kažu, ima moć, ne samo gašenja žeđi već i stvaranja života! Pođite gore, na planinu, da vidite tu čudesnu, Vilinu vodu.
Lako se stiže do jedne stijene iz koje izvire, na radost onih koji vjeruju, sveta voda. Ta voda, kaže legenda, liječi neplodnost i dovoljno je da dođete na izvor ispod vrha Mučnice i napijete se ove vode! U to mnogi, od davnina, vjeruju, tako kaže i legenda. Za sve je „kriva“ jedna dobra vila, čije ime nije sačuvano u sjećanju.
Priča, rođena nekad davno kaže: >>U ona vremena, kad su se vile često družile s ljudima, jedna žena lutala je planinom. Život joj se pretvorio u bol. Plakala je. Nije imala djece. Ni nade više nije bilo. U kraju su, zbog toga, na nju gledali kao na nešto bezvrijedno. I sama je počela tako misliti. Neće više, odlučila je i sjela na jednu stijenu. Tu će proliti svoje zadnje suze. Žalila je, ne sebe već dijete svoje, nerođeno. Toliko ga je željela...” Sve će prestati danas”, čuo se tih glas, više jecaj, žene koja je samo sanjala da bude majka. Umrijeće tu, na toj stijeni, govorila je sebi. Nema veze, niko je neće žaliti, neće ni primijetiti da je nema... Čula je njene riječi, vidjela njene suze jedna dobra vila zlatne kose, rekla joj da popije malo vode sa izvora koji se upravo tada pojavio u stijeni, da ide kući, da će biti srećna majka... Vila sa Mučnice bila je više nego darežljiva – žena koju je u zadnjem trenutku spasila, dobila je, kaže legenda, tri sina i dvije kćerke. <<
Ovaj izvor, bilo da su najveće suše ili poplave, uvijek daje istu količinu vode.